Vjerovanje da je Allah gospodar svega (rububijet) – temelji vjerovanja (imana)

Šta znači vjerovati da je Allah gospodar svega, odnosno priznavati Njegov rububijjet?

To znači čvrsto uvjerenje i vjerovanje da je samo Allah Uzvišeni gospodar svega – Er-Rabb, Vlasnik – El-Malik, Stvoritelj – El-Halik, Opskrbitelj Er-Razik, Darovatelj života i smrti – El-Muhji El-Mumit, On određuje i daje korist i štetu En-Nafi Ed-Dar, On svim upravlja i sve određuje, kod Njega su riznice dobra, On je svemoćan – El-Kadir i nema sudruga.

Jednom riječju kazano to podrazumijeva priznavanje i očitovanje Allahove jednoće u Njegovim radnjama (ef’alun), čvrsto vjerujući u:

Da je samo Allah Uzvišeni stvoritelj svega postojećeg u svemiru i da pored Njega nema drugog stvoritelja, kako je On Svevišnji i kazao u Kur’anu: Allah je Stvoritelj svega. (Ez-Zumer, 62.).

A što se tiče čovjekovog rada, to se ne može nazvati stvarnim stvaranjem jer se odnosi na sklapanje, sastavljanje i transformiranje već postojećeg iz jednog stanja u drugo, a nikako izvođenjem/kreiranjem nove stvari iz nepostojanja – ništice, iz neživog u živo.

Vjerujući da je Allah Uzvišeni opskrbitelj – Er-Rezzak, svih stvorenja i da pored Njega nema drugog opskrbitelja, o čemu je On rekao: Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani. (Hud, 6)

Vjerujući da je samo Allah Uzvišeni vlasnik – El-Malik, svega postojećeg, i da pored Njega nema apsolutnog i suštinskog vlasnika, o čemu je u Kur’anu objavio: Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i nad onim što je na njima. (El-Ma’ida, 120.).

Vjerujući da samo Allah određuje i upravlja svime, te da pored Njega ne postoji neko ko određuje i upravlja. Uzvišeni je objavio: On upravlja svima, od neba do Zemlje, … (Es-Sedžda, 5.). Ako govorimo o čovjekovom određivanju i upravljanju stvarima iz njegovog života, ono se odnosi samo na ono što čovjek posjeduje i u mjeri koliko sežu njegove ograničene mogućnosti, a i nakon toga njegovo određivanje i upravljanje može da urodi plodom ili da podbaci. Međutim, odredbe i upravljanje Stvoritelja Svemogućeg su sveobuhvatne, nikoga i ništa ne izostavljaju, sprovode se i niko im se ne može suprotstaviti ili od njih nekamo umaći.

Arapski mušrici – idolopoklonici iz vremena Allahovog Poslanika priznavali su gospodarstvo – rububijjet Allaha Uzvišenog

Nevjernici iz doba Allahovog Poslanika, Allah mu mir i spas darovao, priznavali su da je Allah Uzvišeni Stvoritelj, Vladar svega, Upravitelj, no to nije bilo dovoljno da budu pripadnici islama, o čemu je Uzvišeni rekao: A da ih upitaš: “Ko je stvorio nebesa i Zemlju?” – sigurno bi rekli: “Allah!” (Lukman, 25.).

To se može obrazložiti na način da onaj ko priznaje da je Allah Uzvišeni Gospodar svih svjetova, tj. njihov Stvoritelj, Vladar, Opskrbitelj i Uzdržavalac, obavezan je da Mu se pokori i samo Njemu klanja – ibadet čini, ne držeći da Mu je neko ravan ili sličan.

Nerazumno je priznati da je Allah Uzvišeni Stvoritelj svega, Upravitelj svemira, Darovatelj života i smrti, a potom neku oblik ibadeta – pokornosti i dobročinstva činiti u ime nekoga drugoga. To je najrazvratniji oblik nepravde i najteži grijeh, zato je Lukman savjetujući sina svoga kazao: “O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.” (Lukman, 13.).

Kada su Allahovog Poslanika, Allah mu mir i spas darovao, pitali: “Koji je najveći grijeh kod Allaha?!”, on je odgovorio: “Da Allahu, Koji te stvorio, pripišeš sudruga!” (El-Buhari, 4207 i Muslim, 86).

 Vjerovanje da je Allah gospodar svega ulijeva smiraj u srce. .

Vjerovanje u rububijjet – Allahovo gospodarstvo uliva smiraj u srca

Kada čovjek, bez imalo sumnje, postane uvjeren da nijedno stvorenje ne može umaći Allahovoj odredbi – kaderu, – jer Allah Uzvišeni je njihov jedini Gospodar i Vlasnik, Koji upravlja njima kako hoće i u skladu Njegove mudrosti, On je njihov Stvoritelj i sve osim Njega je stvoreno, ovisno o Njemu, On svim upravlja, nema drugog stvoritelja osim Njega, samo ih On opskrbljuje, u svemiru On odredbe čini i ni atom se ne pomjeri bez znanja i dopusta Njegova, – takva spoznaja učini srce čovjeka vezanim samo za Allaha Uzvišenog i ovisnim o Njemu, oslanjajući se na Njega u molbama, radu i svim drugim životnim prilikama. I ne samo to, već čovjek s takvim uvjerenjem i spoznajom prihvata sa smirenošću, zadovoljstvom, odlučnošću i voljom sve životne izazove, jer ako se potrudio spram svoje moći u ostvarenju životnih ciljeva, molio Allaha za pomoć i podršku, time je ispunio svoju obavezu. U takvom stanju i odnosu prema životu, čovjek će ostvariti duševni smiraj da ne čezne za onim što je u posjedu drugih, jer u suštini Allah Uzvišeni sve određuje, daje, stvara i odabira šta hoće i kako hoće.